Boris Tadić kaže da će novac od prodaje kapitala kompanije Telekom Srbija između ostalog biti iskorišćen i za projekte u vodoprivredi:
"Prosto, mi nismo bogato društvo i nemamo neogranični pristup fondovima EU, nemamo mogućnost da dobijemo bespovratna sredstva kao neke članice EU... Zato ovog trenutka razmišljamo o privatizaciji ’Telekoma’. Jedan deo sredstava mora da ode upravo na ovakve investicije."
Zaista je srećna svaka okolnost u kojoj jedna država biva prisiljena da troši u skladu sa svojim mogućnostima, tj. da ne troši tuđe pare (koje se u ovom slučaju eufemistički definišu kao EU fondovi). Dakle, u situaciji kada je ograničena samo na sopstvene resurse, država je pod pritiskom da njima racionalno raspolaže, pa se u ovom slučaju dolazi do ideje da se jedan resurs za koji postoji interesovanje privatnog kapitala iznese na tržište, kako bi se omogućilo finansiranje drugih oblasti (koje bi takođe mogle biti prepuštene tržištu, ali u to ovde nećemo detaljnije ulaziti).
Naravno, pravi razlozi za prodaju Telekoma su u činjenici da uloga države nije da brine o prodaji pre-paid i post-paid paketa i uvođenju novih usluga u ovu oblast, te u tom smislu nikakva opasnost od poplava i klizišta ne treba da se čeka da bi se pokrenuo postupak privatizacije. Ovo nije pohvala politike aktuelnog Predsednika, ali dobro je primetiti da kasniji ulazak u EU nego što se očekivalo može ubrzati reforme javnog sektora.
понедељак, 17. мај 2010.
среда, 5. мај 2010.
Najzad i Zakon o pivu
Konzumenti piva napokon mogu biti spokojni, budući da je donet Zakon o pivu. Dakle nema više neprospavanih noći zbog nepostojanja Registra proizvođača piva, nema više straha od sopstvene iracionalnosti proizvođača piva zbog nedovoljne kontrole od strane Vlade, sada su svi problemi rešeni.
U izjavama ministra kao i obrazloženju predloga zakona navodi se da će zakon „podržati industriju“ i doprineti njenoj „konkurentnosti“, paralelno navodeći kako je Srbija „lider u industriji piva u okruženju“. Neverovatno kako nije uočeno da ove stvari nisu baš konzistentne, i da je vrlo moguće da je Srbija lider upravo zato što nije bilo pokušaja države da reguliše ovu delatnost, tj. donosi zakone. Ako je već industrija piva postigla takve rezultate i privukla značajne strane investicije, a da se država nije u to previše uplitala, možda bi bilo bolje i da tako ostane, umesto da se ova oblast opterećuje? Da ne govorimo da se radi samo o sigurnosti zaposlenja određenog broja državnih službenika na teret poreskih obveznika koji će voditi taj tužni registar proizvođača piva.
Kao i svaki drugi zakon, i ovaj ima pregršt korisnih definicija koje pomeraju granice našeg znanja, pa u čl. 4 možemo da naučimo da „točeno pivo jeste pivo koje se direktno toči potrošaču iz originalne ambalaže preko aparata za točenje“.
Zakonom je definisano i da proizvođač piva mora da dostavlja brojne informacije o svom poslovanju, tehničkim standardima, kapacitetima itd Registru proizvođača piva, iako su većina tih informacija već dostupne javnosti kroz finansijske izveštaje, berzanske prospekte (za otvorena akcionarska društva) koje sastavljaju same kompanije.
Međutim sve to nije ništa u poređenju sa sekcijom u kojoj se obrazlaže donošenje zakona, pa tako na strani 5 obrazloženja ima odeljak sa naslovom „Koji se problem rešava ovim zakonom?“ a da u samom tekstu nije naveden nijedan konkretan problem koji sada postoji osim što nema zakona kao takvog. Jedino što se provlači kao mogući problem jeste postojanje tzv. mini pivara, tj. preduzetnika koji se bave proizvodnjom piva, tako da razlozi za donošenje zakona se mogu nalaziti i u potrebi velikih kompanija da eliminišu deo konkurencije nametanjem određenih uslova u pogledu zaposlenosti, opreme i sl. koje oni neće moći da ispune.
U izjavama ministra kao i obrazloženju predloga zakona navodi se da će zakon „podržati industriju“ i doprineti njenoj „konkurentnosti“, paralelno navodeći kako je Srbija „lider u industriji piva u okruženju“. Neverovatno kako nije uočeno da ove stvari nisu baš konzistentne, i da je vrlo moguće da je Srbija lider upravo zato što nije bilo pokušaja države da reguliše ovu delatnost, tj. donosi zakone. Ako je već industrija piva postigla takve rezultate i privukla značajne strane investicije, a da se država nije u to previše uplitala, možda bi bilo bolje i da tako ostane, umesto da se ova oblast opterećuje? Da ne govorimo da se radi samo o sigurnosti zaposlenja određenog broja državnih službenika na teret poreskih obveznika koji će voditi taj tužni registar proizvođača piva.
Kao i svaki drugi zakon, i ovaj ima pregršt korisnih definicija koje pomeraju granice našeg znanja, pa u čl. 4 možemo da naučimo da „točeno pivo jeste pivo koje se direktno toči potrošaču iz originalne ambalaže preko aparata za točenje“.
Zakonom je definisano i da proizvođač piva mora da dostavlja brojne informacije o svom poslovanju, tehničkim standardima, kapacitetima itd Registru proizvođača piva, iako su većina tih informacija već dostupne javnosti kroz finansijske izveštaje, berzanske prospekte (za otvorena akcionarska društva) koje sastavljaju same kompanije.
Međutim sve to nije ništa u poređenju sa sekcijom u kojoj se obrazlaže donošenje zakona, pa tako na strani 5 obrazloženja ima odeljak sa naslovom „Koji se problem rešava ovim zakonom?“ a da u samom tekstu nije naveden nijedan konkretan problem koji sada postoji osim što nema zakona kao takvog. Jedino što se provlači kao mogući problem jeste postojanje tzv. mini pivara, tj. preduzetnika koji se bave proizvodnjom piva, tako da razlozi za donošenje zakona se mogu nalaziti i u potrebi velikih kompanija da eliminišu deo konkurencije nametanjem određenih uslova u pogledu zaposlenosti, opreme i sl. koje oni neće moći da ispune.
уторак, 4. мај 2010.
Besplatan DVD o klasičnom liberalizmu
Cato Institut je pripremio peto izdanje DVD-a Portable Library of Liberty, sa velikim brojem knjiga u pdf formatu, intervjua i predavanja. Naručivanje se može izvršiti putem email-a ovde.
четвртак, 22. април 2010.
Earth Day
Capitalism can save more lives threatened by environmental pollution than all the environmental organizations combined. The Left, accordingly, has no special claim on Earth Day.
To je iz teksta sa Cato Instituta.
To je iz teksta sa Cato Instituta.
недеља, 4. април 2010.
Zašto država ne treba da pomogne KK Partizan?
Iako se finansijska podrška države priziva već duže vreme, uspesi koje KK Partizan ostvaruje ne bi bili veći, već naprotiv manji sa uplitanjem države u rad kluba. Finansiranje od strane države bi imalo uticaj na odabir menadžera koji će upravljati klubom, čime bi se omogućila negativna selekcija, koja već postoji u svim organizacijama pod ingerencijom države. Time bi se onemogućio sadašnji menadžment kluba da bude najbolji u onome čime se bavi i da svoje znanje i veštine vrednuje u takmičenju sa ostalima. Takođe, u slučaju da jedan deo budžeta garantuje država, menadžment bi bio manje motivisan da efikasno upravlja resursima kojima raspolaže i maksimalno koristi njihov potencijal za uspeh kluba, budući da bi delom bio finansiran da postoji kao takav.
Da je država do sada finansirala klub, sportski menadžment ne bi morao da se fokusira na razvoj mladih igrača čime ne bi izgradio ugled kakav sada ima u sportskoj zajednici, koji mu povratno obezbeđuje značajno mesto na tržištu igrača.
Neuspeh državne intervencije u sportu se najbolje vidi na primeru jednog drugog, rivalskog kluba iz Beograda, koji je 2001. suočen sa mogućnošću stečaja, dobio pomoć države za svoje funkcionisanje. Klub su preuzeli tzv. menadžeri iz jedne od političkih partija na vlasti i više postali poznati po metodima "borbe" karakterističnim za političke partije (kao što su legendarni plaćeni tekstovi o gepekovanju sudija od strane rivala lansirani pred derbi) nego po sportskim rezultatima. Sada, 9 godina kasnije, taj klub se nalazi tamo gde je i tada bio, dakle pred stečajem.
Ovome treba dodati i da je Partizan svoj najveći uspeh u istoriji ostvario kada je zbog politike tadašnje države bio primoran da sve utakmice na domaćem terenu u jednoj evropskoj sezoni igra u Španiji. Dakle, klub je na tržištu samostalno uspeo da dobije priznanje za svoju vrednost, i nijedan navijač Partizana ne bi trebalo da vidi interes da njegovo funkcionisanje bude ugroženo mešanjem države u njegov rad. Zapravo, taj poziv za pomoć države, iako sa jedne strane motivisan finansijskim razlozima, može biti motivisan i socijalističkim shvatanjem da država, a ne tržište treba da prepozna nečiji uspeh (koji se u slučaju sporta može desiti samo u takmičenju sa drugima, tj. na tržištu) i da treba da pruži adekvatnu nagradu za taj uspeh. A finansijska nagrada države u tom slučaju bi značila primoravanje svih poreskih obveznika da finansiraju klub, iako su oni u stanju da ako žele to učine individualno kupovinom ulaznica, suvenira, uplatom donacija itd.
Država ne treba da ulaže u sport, kao što ne treba da ulaže ni u kulturu, obrazovanje, umetnost, nauku i sl. Ukoliko nisu u privatnom vlasništvu, sportski klubovi treba da se finansiraju iz sopstvenih izvora (bilo da su to ulaznice, prodaja igrača, prodaja reklamnog prostora itd) kao i eksternih izvora poput donacija navijača, privatnih kompanija itd.
Da je država do sada finansirala klub, sportski menadžment ne bi morao da se fokusira na razvoj mladih igrača čime ne bi izgradio ugled kakav sada ima u sportskoj zajednici, koji mu povratno obezbeđuje značajno mesto na tržištu igrača.
Neuspeh državne intervencije u sportu se najbolje vidi na primeru jednog drugog, rivalskog kluba iz Beograda, koji je 2001. suočen sa mogućnošću stečaja, dobio pomoć države za svoje funkcionisanje. Klub su preuzeli tzv. menadžeri iz jedne od političkih partija na vlasti i više postali poznati po metodima "borbe" karakterističnim za političke partije (kao što su legendarni plaćeni tekstovi o gepekovanju sudija od strane rivala lansirani pred derbi) nego po sportskim rezultatima. Sada, 9 godina kasnije, taj klub se nalazi tamo gde je i tada bio, dakle pred stečajem.
Ovome treba dodati i da je Partizan svoj najveći uspeh u istoriji ostvario kada je zbog politike tadašnje države bio primoran da sve utakmice na domaćem terenu u jednoj evropskoj sezoni igra u Španiji. Dakle, klub je na tržištu samostalno uspeo da dobije priznanje za svoju vrednost, i nijedan navijač Partizana ne bi trebalo da vidi interes da njegovo funkcionisanje bude ugroženo mešanjem države u njegov rad. Zapravo, taj poziv za pomoć države, iako sa jedne strane motivisan finansijskim razlozima, može biti motivisan i socijalističkim shvatanjem da država, a ne tržište treba da prepozna nečiji uspeh (koji se u slučaju sporta može desiti samo u takmičenju sa drugima, tj. na tržištu) i da treba da pruži adekvatnu nagradu za taj uspeh. A finansijska nagrada države u tom slučaju bi značila primoravanje svih poreskih obveznika da finansiraju klub, iako su oni u stanju da ako žele to učine individualno kupovinom ulaznica, suvenira, uplatom donacija itd.
Država ne treba da ulaže u sport, kao što ne treba da ulaže ni u kulturu, obrazovanje, umetnost, nauku i sl. Ukoliko nisu u privatnom vlasništvu, sportski klubovi treba da se finansiraju iz sopstvenih izvora (bilo da su to ulaznice, prodaja igrača, prodaja reklamnog prostora itd) kao i eksternih izvora poput donacija navijača, privatnih kompanija itd.
уторак, 9. март 2010.
Otvoreno pismo Obami
Profesor Don Boudreaux na blogu Cafe Hayek piše otvoreno pismo američkom predsedniku. Ton je vrlo duhovit i ironičan, a tekst pisma se nalazi ovde.
субота, 6. март 2010.
Makedonci su shvatili...
... da je angažovanje tzv. ekonomskih diplomata besmisleno.
Deljenje vizit-karti ili privlačenje stranih investicija, šta je zadatak ekonomskih promotera Makedonije u svetu? - pitaju se danas makedonski mediji posle informacije da je lane potrošeno 600.000 evra ali bez ikakvih rezultata. "Potrošeni su milioni evra, za avionske karte biznis klasom, za najskuplje hotele, poslovne ručkove, za plate partijskim aktivistima, a sa druge strane stranih investicija nema", kazao je Igor Ivanovski iz SDSM.
Šteta što su u Srbiji ovi aktivisti tek uvedeni u službu, pa će morati da prođe neko vreme dok se ne dođe do sličnog saznanja. Obzirom da se aktivnostima privlačenja investitora već bave privatne investicione banke koje posluju i u Srbiji, bilo u domaćem ili stranom vlasništvu, onda je nepotrebno pravljenje paralelnih radnih mesta u državnom sektoru. Osim što ne raspolažu dovoljnim znanjem, državni službenici neće biti dovoljno motivisani budući da ne ostvaruju zaradu u odnosu na vrednost realizovane transakcije, kao u privatnom sektoru. Tako su najveće investicije u Srbiji realizovane uz pomoć privatnih savetnika (ugovor sa Fiat-om kao i sve privatizacije).
Deljenje vizit-karti ili privlačenje stranih investicija, šta je zadatak ekonomskih promotera Makedonije u svetu? - pitaju se danas makedonski mediji posle informacije da je lane potrošeno 600.000 evra ali bez ikakvih rezultata. "Potrošeni su milioni evra, za avionske karte biznis klasom, za najskuplje hotele, poslovne ručkove, za plate partijskim aktivistima, a sa druge strane stranih investicija nema", kazao je Igor Ivanovski iz SDSM.
Šteta što su u Srbiji ovi aktivisti tek uvedeni u službu, pa će morati da prođe neko vreme dok se ne dođe do sličnog saznanja. Obzirom da se aktivnostima privlačenja investitora već bave privatne investicione banke koje posluju i u Srbiji, bilo u domaćem ili stranom vlasništvu, onda je nepotrebno pravljenje paralelnih radnih mesta u državnom sektoru. Osim što ne raspolažu dovoljnim znanjem, državni službenici neće biti dovoljno motivisani budući da ne ostvaruju zaradu u odnosu na vrednost realizovane transakcije, kao u privatnom sektoru. Tako su najveće investicije u Srbiji realizovane uz pomoć privatnih savetnika (ugovor sa Fiat-om kao i sve privatizacije).
Пријавите се на:
Постови (Atom)