Capitalism can save more lives threatened by environmental pollution than all the environmental organizations combined. The Left, accordingly, has no special claim on Earth Day.
To je iz teksta sa Cato Instituta.
четвртак, 22. април 2010.
недеља, 4. април 2010.
Zašto država ne treba da pomogne KK Partizan?
Iako se finansijska podrška države priziva već duže vreme, uspesi koje KK Partizan ostvaruje ne bi bili veći, već naprotiv manji sa uplitanjem države u rad kluba. Finansiranje od strane države bi imalo uticaj na odabir menadžera koji će upravljati klubom, čime bi se omogućila negativna selekcija, koja već postoji u svim organizacijama pod ingerencijom države. Time bi se onemogućio sadašnji menadžment kluba da bude najbolji u onome čime se bavi i da svoje znanje i veštine vrednuje u takmičenju sa ostalima. Takođe, u slučaju da jedan deo budžeta garantuje država, menadžment bi bio manje motivisan da efikasno upravlja resursima kojima raspolaže i maksimalno koristi njihov potencijal za uspeh kluba, budući da bi delom bio finansiran da postoji kao takav.
Da je država do sada finansirala klub, sportski menadžment ne bi morao da se fokusira na razvoj mladih igrača čime ne bi izgradio ugled kakav sada ima u sportskoj zajednici, koji mu povratno obezbeđuje značajno mesto na tržištu igrača.
Neuspeh državne intervencije u sportu se najbolje vidi na primeru jednog drugog, rivalskog kluba iz Beograda, koji je 2001. suočen sa mogućnošću stečaja, dobio pomoć države za svoje funkcionisanje. Klub su preuzeli tzv. menadžeri iz jedne od političkih partija na vlasti i više postali poznati po metodima "borbe" karakterističnim za političke partije (kao što su legendarni plaćeni tekstovi o gepekovanju sudija od strane rivala lansirani pred derbi) nego po sportskim rezultatima. Sada, 9 godina kasnije, taj klub se nalazi tamo gde je i tada bio, dakle pred stečajem.
Ovome treba dodati i da je Partizan svoj najveći uspeh u istoriji ostvario kada je zbog politike tadašnje države bio primoran da sve utakmice na domaćem terenu u jednoj evropskoj sezoni igra u Španiji. Dakle, klub je na tržištu samostalno uspeo da dobije priznanje za svoju vrednost, i nijedan navijač Partizana ne bi trebalo da vidi interes da njegovo funkcionisanje bude ugroženo mešanjem države u njegov rad. Zapravo, taj poziv za pomoć države, iako sa jedne strane motivisan finansijskim razlozima, može biti motivisan i socijalističkim shvatanjem da država, a ne tržište treba da prepozna nečiji uspeh (koji se u slučaju sporta može desiti samo u takmičenju sa drugima, tj. na tržištu) i da treba da pruži adekvatnu nagradu za taj uspeh. A finansijska nagrada države u tom slučaju bi značila primoravanje svih poreskih obveznika da finansiraju klub, iako su oni u stanju da ako žele to učine individualno kupovinom ulaznica, suvenira, uplatom donacija itd.
Država ne treba da ulaže u sport, kao što ne treba da ulaže ni u kulturu, obrazovanje, umetnost, nauku i sl. Ukoliko nisu u privatnom vlasništvu, sportski klubovi treba da se finansiraju iz sopstvenih izvora (bilo da su to ulaznice, prodaja igrača, prodaja reklamnog prostora itd) kao i eksternih izvora poput donacija navijača, privatnih kompanija itd.
Da je država do sada finansirala klub, sportski menadžment ne bi morao da se fokusira na razvoj mladih igrača čime ne bi izgradio ugled kakav sada ima u sportskoj zajednici, koji mu povratno obezbeđuje značajno mesto na tržištu igrača.
Neuspeh državne intervencije u sportu se najbolje vidi na primeru jednog drugog, rivalskog kluba iz Beograda, koji je 2001. suočen sa mogućnošću stečaja, dobio pomoć države za svoje funkcionisanje. Klub su preuzeli tzv. menadžeri iz jedne od političkih partija na vlasti i više postali poznati po metodima "borbe" karakterističnim za političke partije (kao što su legendarni plaćeni tekstovi o gepekovanju sudija od strane rivala lansirani pred derbi) nego po sportskim rezultatima. Sada, 9 godina kasnije, taj klub se nalazi tamo gde je i tada bio, dakle pred stečajem.
Ovome treba dodati i da je Partizan svoj najveći uspeh u istoriji ostvario kada je zbog politike tadašnje države bio primoran da sve utakmice na domaćem terenu u jednoj evropskoj sezoni igra u Španiji. Dakle, klub je na tržištu samostalno uspeo da dobije priznanje za svoju vrednost, i nijedan navijač Partizana ne bi trebalo da vidi interes da njegovo funkcionisanje bude ugroženo mešanjem države u njegov rad. Zapravo, taj poziv za pomoć države, iako sa jedne strane motivisan finansijskim razlozima, može biti motivisan i socijalističkim shvatanjem da država, a ne tržište treba da prepozna nečiji uspeh (koji se u slučaju sporta može desiti samo u takmičenju sa drugima, tj. na tržištu) i da treba da pruži adekvatnu nagradu za taj uspeh. A finansijska nagrada države u tom slučaju bi značila primoravanje svih poreskih obveznika da finansiraju klub, iako su oni u stanju da ako žele to učine individualno kupovinom ulaznica, suvenira, uplatom donacija itd.
Država ne treba da ulaže u sport, kao što ne treba da ulaže ni u kulturu, obrazovanje, umetnost, nauku i sl. Ukoliko nisu u privatnom vlasništvu, sportski klubovi treba da se finansiraju iz sopstvenih izvora (bilo da su to ulaznice, prodaja igrača, prodaja reklamnog prostora itd) kao i eksternih izvora poput donacija navijača, privatnih kompanija itd.
уторак, 9. март 2010.
Otvoreno pismo Obami
Profesor Don Boudreaux na blogu Cafe Hayek piše otvoreno pismo američkom predsedniku. Ton je vrlo duhovit i ironičan, a tekst pisma se nalazi ovde.
субота, 6. март 2010.
Makedonci su shvatili...
... da je angažovanje tzv. ekonomskih diplomata besmisleno.
Deljenje vizit-karti ili privlačenje stranih investicija, šta je zadatak ekonomskih promotera Makedonije u svetu? - pitaju se danas makedonski mediji posle informacije da je lane potrošeno 600.000 evra ali bez ikakvih rezultata. "Potrošeni su milioni evra, za avionske karte biznis klasom, za najskuplje hotele, poslovne ručkove, za plate partijskim aktivistima, a sa druge strane stranih investicija nema", kazao je Igor Ivanovski iz SDSM.
Šteta što su u Srbiji ovi aktivisti tek uvedeni u službu, pa će morati da prođe neko vreme dok se ne dođe do sličnog saznanja. Obzirom da se aktivnostima privlačenja investitora već bave privatne investicione banke koje posluju i u Srbiji, bilo u domaćem ili stranom vlasništvu, onda je nepotrebno pravljenje paralelnih radnih mesta u državnom sektoru. Osim što ne raspolažu dovoljnim znanjem, državni službenici neće biti dovoljno motivisani budući da ne ostvaruju zaradu u odnosu na vrednost realizovane transakcije, kao u privatnom sektoru. Tako su najveće investicije u Srbiji realizovane uz pomoć privatnih savetnika (ugovor sa Fiat-om kao i sve privatizacije).
Deljenje vizit-karti ili privlačenje stranih investicija, šta je zadatak ekonomskih promotera Makedonije u svetu? - pitaju se danas makedonski mediji posle informacije da je lane potrošeno 600.000 evra ali bez ikakvih rezultata. "Potrošeni su milioni evra, za avionske karte biznis klasom, za najskuplje hotele, poslovne ručkove, za plate partijskim aktivistima, a sa druge strane stranih investicija nema", kazao je Igor Ivanovski iz SDSM.
Šteta što su u Srbiji ovi aktivisti tek uvedeni u službu, pa će morati da prođe neko vreme dok se ne dođe do sličnog saznanja. Obzirom da se aktivnostima privlačenja investitora već bave privatne investicione banke koje posluju i u Srbiji, bilo u domaćem ili stranom vlasništvu, onda je nepotrebno pravljenje paralelnih radnih mesta u državnom sektoru. Osim što ne raspolažu dovoljnim znanjem, državni službenici neće biti dovoljno motivisani budući da ne ostvaruju zaradu u odnosu na vrednost realizovane transakcije, kao u privatnom sektoru. Tako su najveće investicije u Srbiji realizovane uz pomoć privatnih savetnika (ugovor sa Fiat-om kao i sve privatizacije).
понедељак, 22. фебруар 2010.
Libertarijanac za predsednika
Rast socijalizma u SAD za vreme mandata predsednika Obame dovodi do reakcije u vidu popularizacije principa klasičnog liberalizma. Najpre je došlo do masovnog protesta protiv državne intervencije pod nazivom Tea Party Movement, a prethodnog vikenda je na probnom glasanju konzervativaca za budućeg predsedničkog kandidata pobedio jedan od najistaknutijih libertarijanaca Ron Paul, sadašnji republikanski kongresmen iz Teksasa.
U spoljnoj politici se zalaže za odsustvo intervencija, kao i za povlačenje iz UN, NATO, NAFTA i WTO, dok u ekonomskoj politici podržava slobodno tržište, odnosno bazira se na Austrijskoj školi (na Wikipediji stoji da u kabinetu drži slike poznatih predstavnika ove škole Hajeka, Mizesa i Rotbarda).
U nastavku je snimak nedavnog gostovanja na CNN-u:
U spoljnoj politici se zalaže za odsustvo intervencija, kao i za povlačenje iz UN, NATO, NAFTA i WTO, dok u ekonomskoj politici podržava slobodno tržište, odnosno bazira se na Austrijskoj školi (na Wikipediji stoji da u kabinetu drži slike poznatih predstavnika ove škole Hajeka, Mizesa i Rotbarda).
U nastavku je snimak nedavnog gostovanja na CNN-u:
понедељак, 15. фебруар 2010.
Desnica na mestu levice
Odavno je primećeno da na srpskoj političkoj sceni vlada ideološka konfuzija, što se vidi i po tome da skoro sve stranke desnice i desnog centra zagovaraju ideje levice u ekonomskoj politici. Sa ambicioznom idejom da profiliše novu, ideološki konzistentnu, srpsku desnicu, nastao je Centar za konzervativne studije. Medjutim, kad malo bolje pogledamo kako ova NVO vidi svoj ideološki profil, onda se zaključuje da u najboljem slučaju i ona pripada upravo takvoj stvarnosti na desnom spektru.
Tako u dokumentu Nova srpska desnica ovog Centra, autor Miša Đurković predstavlja "Aksiome desnice". Na prvom mestu je formulisan odnos prema tržišnoj ekonomiji, gde se ispravno kaže da je tržišna privreda najbolji način za alokaciju resursa i za stimulisanje ekonomskog napretka u jednoj zemlji. Ekonomski aksiomi desnice zauzimaju još sledeće dve tačke u kojima je definisan odnos prema monopolima i odnos prema carinama. Postavlja se pitanje zbog čega je to bitno posebno naglašavati, jer ako je neko pristalica slobodnog tržišta, jasno je da je protivnik monopola, carina, visokih poreza i drugih državnih nameta. Ipak, u odnosu prema monopolima se navodi da je suštinski zadatak države da se bori protiv monopola. Sama formulacija delimično upućuje na zaključak da autor smatra kako su monopoli nekakvo strano telo koje se iznenada pojavljuje na tržištu jedne zemlje, bez ikakvog znanja same države, pa je otuda njen zadatak da se protiv njih "bori". Ipak, monopoli mogu nastati jedino odlukom države da osnuje preduzeće koje će biti monopolista u jednoj delatnosti (državni monopoli) ili dodeljivanjem privatnom preduzeću monopolske pozicije, odnosno privatizacijom prethodnog državnog preduzeća bez otvaranja tržišta (privatni monopoli). Bilo kako bilo, monopol uvek nastaje kao rezultat državne odluke, tako da je njen zadatak da jednostavno stavi tu odluku van snage i otvori tržište, što je vrlo jednostavan proces koji ne mora da podrazumeva dugoročnu "borbu".
Naravno, ova potencijalna jezička zavrzlama ne mora da znači kako autor nije istinski privržen sistemu u kome postoji slobodna konkurencija. Ipak, u sledećoj tački u kojoj se definiše odnos prema carinama, ta istinska privrženost tržišnoj privredi se dovodi u pitanje jer se tvrdi kako je razrušena i bombardovana Srbija morala još jedno vreme da zadrži visoke carine kako bi omogućila razorenim fabrikama da se oporave i osposobe za tržišnu borbu. Dakle saznajemo da autor misli kako najbolji način pripreme za tržišnu borbu predstavlja odsustvo svakog tržišta (kao npr da učite da plivate tako što nećete ući u bazen). Takođe, implicitno se može zaključiti kako Đurković misli da glavni faktor sadašnje nekonkurentnosti naših preduzeća ne predstavlja situacija u kojoj decenijama unazad nisu imala pritisak tržišta da poboljšavaju svoje performanse i kvalitet proizvoda i usluga, već je to činjenica da su "razrušena i bombardovana", čime se dakle optužuje NATO pakt kao glavni krivac za stanje srpske privrede na izlazu iz 90ih.
U tekstu Između načela i prakse u istom dokumentu autor Vladimir Dobrosavljević se detaljnije bavi pomenutim pozicioniranjem stranaka na desnom spektru i njihovim politikama, odnosno učincima politika. Tako se kaže da je srpska izvozna ekonomija urušena prevremenom liberalizacijom uvoza i restriktivnom monetarnom politikom, nestala su bankarska ulaganja u privredu. Dakle, još jednom saznajemo da od zalaganja za tržišnu privredu nema ništa, budući da autor smatra da tržište ne treba da određuje šta će se proizvoditi, već treba raditi na stimulisanju izvoza (verovatno u onim granama koje država proglasi "strateškim"), a istovremeno koristiti protekcionizam za jačanje domaće industrije. Formulacija o nestanku bankarskih ulaganja u privredu je posebno besmislena, budući da je bankarski sektor među prvima bio reformisan, što je kasnije omogućilo rast privredne aktivnosti kroz rast odobrenih kredita.
Naravno da postoji još spornih momenata ali i ovo je dovoljno za ilustraciju. Entuzijasti za stvaranje nove srpske desnice će, očigledno je, morati da se pronađu u nekim drugim krugovima.
Tako u dokumentu Nova srpska desnica ovog Centra, autor Miša Đurković predstavlja "Aksiome desnice". Na prvom mestu je formulisan odnos prema tržišnoj ekonomiji, gde se ispravno kaže da je tržišna privreda najbolji način za alokaciju resursa i za stimulisanje ekonomskog napretka u jednoj zemlji. Ekonomski aksiomi desnice zauzimaju još sledeće dve tačke u kojima je definisan odnos prema monopolima i odnos prema carinama. Postavlja se pitanje zbog čega je to bitno posebno naglašavati, jer ako je neko pristalica slobodnog tržišta, jasno je da je protivnik monopola, carina, visokih poreza i drugih državnih nameta. Ipak, u odnosu prema monopolima se navodi da je suštinski zadatak države da se bori protiv monopola. Sama formulacija delimično upućuje na zaključak da autor smatra kako su monopoli nekakvo strano telo koje se iznenada pojavljuje na tržištu jedne zemlje, bez ikakvog znanja same države, pa je otuda njen zadatak da se protiv njih "bori". Ipak, monopoli mogu nastati jedino odlukom države da osnuje preduzeće koje će biti monopolista u jednoj delatnosti (državni monopoli) ili dodeljivanjem privatnom preduzeću monopolske pozicije, odnosno privatizacijom prethodnog državnog preduzeća bez otvaranja tržišta (privatni monopoli). Bilo kako bilo, monopol uvek nastaje kao rezultat državne odluke, tako da je njen zadatak da jednostavno stavi tu odluku van snage i otvori tržište, što je vrlo jednostavan proces koji ne mora da podrazumeva dugoročnu "borbu".
Naravno, ova potencijalna jezička zavrzlama ne mora da znači kako autor nije istinski privržen sistemu u kome postoji slobodna konkurencija. Ipak, u sledećoj tački u kojoj se definiše odnos prema carinama, ta istinska privrženost tržišnoj privredi se dovodi u pitanje jer se tvrdi kako je razrušena i bombardovana Srbija morala još jedno vreme da zadrži visoke carine kako bi omogućila razorenim fabrikama da se oporave i osposobe za tržišnu borbu. Dakle saznajemo da autor misli kako najbolji način pripreme za tržišnu borbu predstavlja odsustvo svakog tržišta (kao npr da učite da plivate tako što nećete ući u bazen). Takođe, implicitno se može zaključiti kako Đurković misli da glavni faktor sadašnje nekonkurentnosti naših preduzeća ne predstavlja situacija u kojoj decenijama unazad nisu imala pritisak tržišta da poboljšavaju svoje performanse i kvalitet proizvoda i usluga, već je to činjenica da su "razrušena i bombardovana", čime se dakle optužuje NATO pakt kao glavni krivac za stanje srpske privrede na izlazu iz 90ih.
U tekstu Između načela i prakse u istom dokumentu autor Vladimir Dobrosavljević se detaljnije bavi pomenutim pozicioniranjem stranaka na desnom spektru i njihovim politikama, odnosno učincima politika. Tako se kaže da je srpska izvozna ekonomija urušena prevremenom liberalizacijom uvoza i restriktivnom monetarnom politikom, nestala su bankarska ulaganja u privredu. Dakle, još jednom saznajemo da od zalaganja za tržišnu privredu nema ništa, budući da autor smatra da tržište ne treba da određuje šta će se proizvoditi, već treba raditi na stimulisanju izvoza (verovatno u onim granama koje država proglasi "strateškim"), a istovremeno koristiti protekcionizam za jačanje domaće industrije. Formulacija o nestanku bankarskih ulaganja u privredu je posebno besmislena, budući da je bankarski sektor među prvima bio reformisan, što je kasnije omogućilo rast privredne aktivnosti kroz rast odobrenih kredita.
Naravno da postoji još spornih momenata ali i ovo je dovoljno za ilustraciju. Entuzijasti za stvaranje nove srpske desnice će, očigledno je, morati da se pronađu u nekim drugim krugovima.
недеља, 31. јануар 2010.
Virus javnog zdravlja
U tekstu u Blicu, predsednik Komiteta za zdravstvo PS SE, govori o tome da ne postoji pandemija novog gripa, kao i da je SZO promenila definiciju pandemije da bi mogla da bude proglašena i za ovaj virus (za koji tvrdi da nije novi), sto je posledica učešća predstavnika farmaceutskih kompanija u telima ove organizacije. Svoje protivljenje pokušaju nametanja panike je izneo i Vaclav Klaus, predsednik Ceske Republike.
Iako bi se u prvi mah moglo zaključiti da je problem u "pohlepi" farmaceutskih kompanija, i time optuziti kapitalizam kao sistem koji je orijentisan na sticanje profita, uzrok problema je svakako na sasvim drugom mestu, u cinjenici da se primenjuje koncept "javnog zdravlja", sto u praksi znaci formiranje raznih zdravstvenih tela na nacionalnom (ministarstva zdravlja) i internacionalnom nivou (SZO) kojima se (iako to nije bila prvobitna namera) daje platforma farmaceutskim kompanijama da deluju mimo trzista. Zdravlje treba da bude privatna, a ne javna stvar. Birokrate koje odlucuju o zdravlju gradjana u ovim telima ne moraju imati iste motive kao i obican gradjanin koji brine o sopstenom zdravlju. Farmaceutskim kompanijama je mnogo lakse da pridobiju jednog drzavnog funkcionera za svoje ideje (koji ce nakon toga gradjanima da objasnjava svoje "nezavisno" stanoviste) nego da pokusaju da ubede celo stanovnistvo u potrebu vakcinisanja ili kupovine novog leka.
Iako bi se u prvi mah moglo zaključiti da je problem u "pohlepi" farmaceutskih kompanija, i time optuziti kapitalizam kao sistem koji je orijentisan na sticanje profita, uzrok problema je svakako na sasvim drugom mestu, u cinjenici da se primenjuje koncept "javnog zdravlja", sto u praksi znaci formiranje raznih zdravstvenih tela na nacionalnom (ministarstva zdravlja) i internacionalnom nivou (SZO) kojima se (iako to nije bila prvobitna namera) daje platforma farmaceutskim kompanijama da deluju mimo trzista. Zdravlje treba da bude privatna, a ne javna stvar. Birokrate koje odlucuju o zdravlju gradjana u ovim telima ne moraju imati iste motive kao i obican gradjanin koji brine o sopstenom zdravlju. Farmaceutskim kompanijama je mnogo lakse da pridobiju jednog drzavnog funkcionera za svoje ideje (koji ce nakon toga gradjanima da objasnjava svoje "nezavisno" stanoviste) nego da pokusaju da ubede celo stanovnistvo u potrebu vakcinisanja ili kupovine novog leka.
Пријавите се на:
Постови (Atom)