Странице

Приказивање постова са ознаком Muzika. Прикажи све постове
Приказивање постова са ознаком Muzika. Прикажи све постове

среда, 3. јул 2013.

Dado Topić, evroskeptik

Jedino što mi pada na pamet u vezi sa nedavnim ulaskom Hrvatske u EU jeste jedna još neobjavljena pesma Dade Topića "Europe" koju već odavno izvodi na koncertima. U jednom intervjuu za Blic (koji je čak iz 2001. i kada je retko ko razmišljao o EU na ovaj način) je rekao:

- Imam nekolicinu (pesama) koje se tiču Evrope. Govore o tome da li je taj ponuđeni smisao stvarno smisao ili besmisao. Evropa se fura na priču i retoriku, ali ona nije to zašto se izdaje. Stvarno ne želim biti komercijalni pjevač čije pjesme pjevaju djeca u vrtiću ili mame dok kuhaju ručak.

Hoćete li da čitaocima 'Blica' premijerno otkrijete neki stih?

- Ima jedan bezobrazan: 'Donedavno sam bio suveren i samouvjeren da je tvoja ljubav iskrena...', počinje kao ljubavna tema, ali završava se refrenom 'Stop fucking me, jer ti si meni obećala demokraciju'.




уторак, 1. новембар 2011.

Frenk Zapa protiv Gorovih


Negde 1985. godine u SAD, muzičari su bili tadašnji ekvivalent terorista Al Kaide. Supruga Al Gora je zajedno sa još nekoliko istomišljenica odlučila da stane na put onima koji su bili izuzetno štetni za društvo.

Sve je počelo kad je gđa Tipper Gore čula kako njena ćerka sluša pesmu Darling Nikki koju izvodi Prince. Prva strofa glasi:
I knew a girl named Nikki
I guess u could say she was a sex fiend
I met her in a hotel lobby
Masturbating with a magazine
She said howd u like 2 waste some time
And I could not resist when I saw little Nikki grind
Kada je čula još nekoliko sličnih pesama i pogledala spotove u kojima se pojavljuju reči kao što su „seks“ i „masturbacija“ ili govori o nasilju ili uzimanju alkohola i droge, Gorova je izjavila:
The images frightened my children, they frightened me! I am frightened! Way frightened! The graphic sex and the violence were too much for us to handle.
Nakon toga je napravljena lista od 15 opasnih pesama, kojima je trebalo da se bavi novo telo: Parents Music Resource Center (PMRC). Njihove ideje su se kretale od toga da se napravi rejting sistem po uzoru na filmove, pa da svaki album sadrži neku oznaku o tome kojoj publici je namenjen, preko toga da svaki album sadrži obavezne tekstove pesama i napomenu na omotu da se radi o opasnom materijalu (valjda slično kao danas za cigarete), do toga da TV stanicama bude zabranjeno emitovanje spotova koje PMRC odredi i tome slično.

Komitet za trgovinu, nauku i transport Senata je organizovao raspravu ovim povodom na kojoj su učestvovale članice PMRC-a kao i nekoliko muzičara, kako bi se pronašlo rešenje za "problem". Ispod se nalazi izlaganje Frenka Zape. Ovde se nalazi tekst njegovog izlaganja a ovde tekstovi svih izlaganja. Zapa se na početku pozvao na I amandman Ustava SAD kojim se garantuje sloboda govora, a u nastavku detaljno dekonstruisao ideje PMRC-a. Nakon Zapinog izlaganja, i sam Gore je imao zadovoljstvo da postavi pitanja nakon čega se izrodila rasprava između njih dvojice.














Takođe, interesantno je bilo izlaganje i kantri muzičara Džona Denvera:




уторак, 6. септембар 2011.

Bob Geldof je shvatio

Nakon što je više puta, a svakako najupečatljivije u organizaciji Live 8 koncerata, demonstrirao klasični levičarski selebriti aktivizam, gde je pozivao političare da troše tuđi novac tako što će ga poslati zemljama Afrike u najefikasnijem mehanizmu za nestajanje istog (a koji se zove "strana pomoć"), Bob Geldof je sada uradio nešto drugačije. Kako piše Forbes, on je prikupio 200 miliona dolara u jedan private-equity fond koji će investirati u Africi (private equity fondovi investiraju u kompanije koje imaju potencijal rasta i nisu listirane na berzi). Tako smo umesto javnih paničnih napada altruizma od pre nekoliko godina sada dobili razmišljanje sa primesama razuma:
“Trenutno, 80% izvoza iz Afrike predstavljaju sirovine bez višeg nivoa prerade. To je šansa (za investitora): njima nedostaje proizvodnja.”, kaže Bob.
Prema podacima jednog istraživanja kompanije McKinsey, prinos na strane investicije u Africi je mnogo veći nego u bilo kom drugom regionu u razvoju. Prema istom izvoru, udeo urbanog stanovništa se već približava 40%, što je slično kao u Kini. U tekstu "Africa is making itself reach despite the West" sa bloga Adam Smit Instituta, navodi se rezultat istraživanja Afričke banke za razvoj, prema kome već 35% stanovništa Afrike se može svrstati u srednju klasu. U tom smislu, ova inicijativa Boba Geldofa se ne može smisleno dovesti u vezu sa njegovom Live 8 kampanjom, osim što se u oba slučaja pominje Afrika. Tada je pokušavao da ubedi političare iz G8 da povećaju stranu pomoć ovom kontinentu i time produže njegovo propadanje, a sada stoji iza jednog investicionog fonda koji pokušava da iskoristi mogućnosti koje tamošnje tržište nudi, a koje sigurno nemaju veze sa količinom strane pomoći koja se Africi isporučuje. 


Međutim, kada su u pitanju neki drugi elementi Live 8 kampanje, postoje i drugačija mišljenja. Tako, Geldof se zalagao i za otpis duga za 38 zemalja, što postaje prihvatljivo ako se prihvati teorija o "odious debt". Po tom shvatanju, građani jedne zemlje ne mogu biti odgovorni za dugove koji su napravili njihovi državni funkcioneri za svrhe koje nisu bile u korist građana (poistovećuje se sa potpisivanjem ugovora pod prinudom). Dennis McCarthy na svom blogu piše o tome:

The concept of “odious debt” is as simple as it is just and beneficent:  The people of a nation should not be held liable for loans to their governments if the officials then use that money in an obviously self-serving manner, e.g., to strengthen their command, to live lavishly, to pay off friends, etc.  Obviously, if a nation or bank lends money to an African dictator who buys himself mansions and funds his cronies, then such debts must not bind future citizens. They can only bind the borrowing regime.
All libertarians should support this view, not only because of its importance in helping prevent third world citizens from remaining victimized by past corrupt leaders, but because, of course, essentially all government debt is “odious debt.”  When the Feds bail out companies with politically powerful unions,  and those unions then turn around and kick back some of that money for their campaigns — or when politically connected groups work backroom deals to secure astronomical pensions — or when Wall Street billionaire-campaign-contributors get bailouts — isn’t all of this odious?
O tome zašto se strana pomoć ovde pominje samo u negativnoj konotaciji pisali su mnogi, npr Miroslav Prokopijević: Why foreign aid fails? Takođe, tu je i ovaj intervju preveden na NSPM sa Martinom Durkinom, autorom dokumentarnih filmova o Africi.


---


Inače, prilikom organizacije Live 8 koncerta, desilo se da su neke besplatne karte bile prodavane na sajtu eBay. Geldof je naravno u najboljem altruističkom maniru popizdeo zbog toga što eBay na taj način profitira čineći nepravdu prema siromašnima. Evo kako je jedan bloger to prokomentarisao:
Bob, please, get over yourself and your desire to control everything that people do. Fine, you want debt to be forgiven? Very noble (even though you're forcing the taxpayers to absorb the cost for something that they might not have chosen, when they could instead, say, do whatever the hell they want with their own money). Now, even though the sale of these tickets will in no way take money out of anyone's hands, except those who voluntary agree to exchange their money for these tickets, you think they should be prevented from doing so. Well screw you, and your anti-market bullshit. If something is mine, it's mine to do with whatever I like, whether that means sell it, keep it, or destroy it.

субота, 30. јул 2011.

Rep i ekonomija, treći deo

Nakon što su debate Hajeka i Kejnsa dobile svoje rep verzije (ovde i ovde), sada postoji i rep pesma u vezi sa trenutnom debatom oko povećanja zaduživanja u SAD.



Tekst se takođe nalazi na youtube stranici.

среда, 8. јун 2011.

Kit Ričards i ekonomska politika


Forbes donosi nesvakidašnji tekst o Kit Ričardsu, gitaristi grupe Rolling Stones, na bazi njegove autobiografije pod nazivom „Life“. Kao što naslov posta kaže, tekst se bavi odnosom između njegovog uspeha u bavljenju muzikom (kao i uspeha Rolling Stones) i različitih koncepcija vođenja ekonomske i socijalne politike:

O nejednakosti:

His first guitar cost 10 British pounds, but since his mother couldn’t afford to pay for it, she got someone else to purchase it, and then that someone eventually defaulted. … As he explained it, “I firmly believe if you want to be a guitar player, you better start on acoustic and then graduate to electric.” Rather than allow his reduced economic circumstances to act as a barrier to achievement, he accentuated the positive, that he had a guitar, and proceeded to “play every spare moment I got.” Clearly Richards started at the bottom, and had less financial resources to fund his development much as there’s inequality among children today, but this was no deterrent. 

Richards’ view is that “if you want to get to the top, you’ve got to start at the bottom, same with anything.” Wise words from a wise man, and something politicians would do well remember as they seek to achieve equality through legislative fiat. Being at the bottom often drives creativity, as Richards’ story attests. Thank goodness British politicians weren’t giving out electric guitars back in the ‘50s.
O porezima:
Considering income taxes more broadly, Richards exposes the hubristic absurdity of confiscatory rates. With England taxing the country’s highest earners at 83% by the 1970s, Richards saw those rates as the equivalent of “being told to leave the country.” As Richards recounts, “The last thing I think the powers that be expected when they hit us with super-super tax is that we’d say, fine, we’ll leave. We’ll be another one not paying tax to you.” Of course that’s the beauty of wealth of the mind, as opposed to immovable wealth of the earth (think oil). Wealth of the mind which the Rolling Stones possessed in abundance made them highly mobile on the way to the band producing its classic album Exile on Main St. away from England in the South of France. England made the cost of success in the ‘70s expensive, so the Rolling Stones moved on. Amen.
O koristima od trgovine:
Considering trade, the deal that ensured the Rolling Stones’ long-term success was a 1965 contract with Decca Records. As Richards recalls, “It was an incredibly successful deal for both parties. Which is what a deal is supposed to be. I’m still getting paid off of it; it’s called the Decca balloon.” So often economic journalists decry imports given the belief that they weaken us, or that trade between “countries” must be balanced, but as Richards reminds, trade is always a two-way street whereby individuals exchange what they have for something they don’t. The Rolling Stones’ surplus was popular music, and they exchanged it with a company whose surplus was successful distribution of that music.
Ceo tekst se može pročitati ovde.


среда, 19. јануар 2011.

„Money for nothing“ ili kako izgleda kada država pokušava da se bavi moralom?

Vrlo smešno. Ono što se time postiže (kao i svakom državnom intervencijom) jeste da se samo smanjuju slobode pojedinaca. Tako je na primer telo koje je u Kanadi zaduženo za nadzor radio stanica zabranilo originalnu verziju pesme „Money for nothing“ od Dire Straits zato što je u međuvremenu došlo do preorijentacije društvenih vrednosti i njeno emitovanje 2010. trebalo bi da održava te vrednosti, a ne one iz 1985. Radi se zapravo o vređanju homoseksualaca, zato što pesma sadrži termin „faggot“ koji se na tom govornom području smatra uvredljivim za ovu populaciju (mada može da ima i druga značenja).

Tako jedna strofa pesme glasi:

See the little faggot with the earring and the makeup
Yeah buddy that’s his own hair
That little faggot got his own jet airplane
That little faggot he’s a millionaire

Inače, pesma je nastala tako što je Mark Knopfler došao u jednu prodavnicu kućnih aparata i u njenoj pozadini video zid sa televizorima na kojima je bio uključen MTV. Onda je posmatrao jednog radnika kako prenosi kutije sa proizvodima i zapisivao njegove reči i komentare na račun onoga što je bilo na programu. Knopfler je pojasnio da taj stih i pesma zapravo predstavljaju viđenje rok zvezde na MTV-u od strane tog radnika, i da sa svoje niske pozicije u društvu komentariše njihov imidž, bogatstvo i da mu nije jasno kako ta industrija funkcioniše (That ain't workin' that's the way you do it, get your money for nothin' get your chicks for free). Pri tom, želja mu je bila da tekst pesme bude autentičan, pa je na licu mesta zapisivao komentare koje je čuo od tog radnika na račun video spota i kasnije na osnovu njih razvio celu pesmu. Po izveštajima, to telo je čak konstatovalo da kontekst u kome se reč „faggot“ pominje nema veze sa gej populacijom (kao što i nema), ali su ipak odlučili da je cenzurišu jer su se vremena promenila pa danas nije prikladno upotrebljavati tu reč.

Komentar bivšeg klavijaturiste ovog benda, Gaja Flečera, je bio da bi Kanada onda mogla da zabrani 75% ploča koje su ikada izdate. U vidu protesta, neke radio stanice su odlučile da puštaju samo tu pesmu celih sat vremena. Takođe, jedan član parlamenta u Kanadi koji je pritom i homoseksualac kaže da je to njemu besmisleno i da, ako se nekome ne sviđa pesma, može jednostavno da je isključi (a njemu se kao homoseksualcu baš sviđa jer je fan Dire Straits i dok je kao student imao neku svoju firmu, koristio je tu pesmu za radio reklamu).