Странице

понедељак, 30. август 2010.

NIS i privatizacija

Početkom ove nedelje je počelo trgovanje akcijama NIS-a, pa je to odlična prilika za prikupljanje političkih poena na nezadovoljstvu građana cenom akcija. Tako se LDP dosetio da kritikuje način na koji je privatizovan NIS, ispravno navodeći da nije bilo tendera, da je očuvan monopol itd. Ali onda pokušavaju da budu ubedljivi, pa kritikuju i „dopuštanje neverovatne mogućnosti da se obavezne investicije finansiraju iz kredita koji opterećuju kompaniju u kojoj je Srbija još uvek suvlasnik".

Kako privatizacija podrazumeva prodaju većinskog državnog kapitala (u ovom slučaju 51%) to je nakon gubitka većinskog paketa akcija njihovom prodajom najčešće onemogućen dalji uticaj na poslovanje i donošenje bitnih odluka, pa samim tim je na novom vlasniku da odluči kako će finansirati investicije koje namerava da sprovede. A odluka o investicijama je samo njegova (jer je i kompanija postala samo njegova) pa samim tim uvođenje investicija kao obaveze novog vlasnika je problem a ne način njihovog finansiranja. (Čak su neki ekonomisti, u odbrani ove prodaje, bili skloni da sabiraju iznos cene i investicija i time pokušavali da opravdavaju celu transakciju.) Uopšte, to je suvišan element celog koncepta privatizacije u Srbiji, gde postoji kriterijum obaveznih investicija koji ulazi u vrednost ponude. Država je trebalo kao jedini kriterijum da postavi cenu koja će se plaćati za kapital ili imovinu koja je predmet prodaje, jer bi na taj način najbolje bila utvrđena tržišna vrednost ovih preduzeća.

Ali najlošija stvar u vezi sa stavovima ove stranke po pitanju NIS-a tek sledi u narednoj rečenici, gde se kaže „...da je zemlja dovedena u situaciju da ostane bez energetskih resursa, uz potpuni gubitak suverentiteta u toj oblasti“.

U prvi mah vam se čini da je možda neki novinar greškom uradio copy-paste neke rečenice iz saopštenja SPS-a, ali ipak to nije slučaj. Znači najpre se kritikuje samo način privatizacije, ali u toku pisanja saopštenja su uspeli da promene mišljenje, pa je ipak bolje da privatizacije nije ni bilo, i da su „resursi“ ostali državni kako bi se njihovim mudrim upravljanjem od strane države očuvao „suverenitet“. Pokušavam da razumem smisao prefiksa „liberalna“ u nazivu ove partije, ali je on verovatno poznat samo njegovim autorima. Još jednom se potvrđuje da po pitanju ekonomske politike zapravo nema bitnih razlika u trenutnoj političkoj ponudi.