Странице

понедељак, 19. септембар 2011.

O javnom zdravlju, opet

Danas je objavljeno da je uhapšena bivša direktorka Republičkog zavoda za zdravstveno osiguranje, u vezi sa nabavkom vakcina za novi grip iz 2009. godine. 
Sumnja se da je prilikom nabavki 857.000 doza vakcina, od kojih je utrošeno samo 154.000, budžet Srbije oštećen za 1,6 miliona evra.
U istrazi se proverava da li je bilo zloupotreba prilikom izbora dobavljača, jer su vakcine umesto od švajcarskog "Novartisa" mogle da se kupe i od britanskog proizvođača, i to 200 dinara jeftinije po dozi.
Srbija je od "Novartisa", preko "Jugoremedije", naručila tri miliona doza vakcina protiv novog gripa po ceni 799 dinara.
Evo i ranijeg posta sa ovog bloga na temu javnog zdravlja:
tekstu u Blicu, predsednik Komiteta za zdravstvo PS SE, govori o tome da ne postoji pandemija novog gripa, kao i da je SZO promenila definiciju pandemije da bi mogla da bude proglašena i za ovaj virus (za koji tvrdi da nije novi), sto je posledica učešća predstavnika farmaceutskih kompanija u telima ove organizacije. Svoje protivljenje pokušaju nametanja panike je izneo i Vaclav Klaus, predsednik Ceske Republike.
Iako bi se u prvi mah moglo zaključiti da je problem u "pohlepi" farmaceutskih kompanija, i time optuziti kapitalizam kao sistem koji je orijentisan na sticanje profita, uzrok problema je svakako na sasvim drugom mestu, u cinjenici da se primenjuje koncept "javnog zdravlja", sto u praksi znaci formiranje raznih zdravstvenih tela na nacionalnom (ministarstva zdravlja) i internacionalnom nivou (SZO) kojima se (iako to nije bila prvobitna namera) daje platforma farmaceutskim kompanijama da deluju mimo trzista. Zdravlje treba da bude privatna, a ne javna stvar. Birokrate koje odlucuju o zdravlju gradjana u ovim telima ne moraju imati iste motive kao i obican gradjanin koji brine o sopstenom zdravlju. Farmaceutskim kompanijama je mnogo lakse da pridobiju jednog drzavnog funkcionera za svoje ideje (koji ce nakon toga gradjanima da objasnjava svoje "nezavisno" stanoviste) nego da pokusaju da ubede celo stanovnistvo u potrebu vakcinisanja ili kupovine novog leka.
To je kasnije bila i jedna od tema u gostovanju Milke Forcan kod Jugoslava Ćosića, o čemu postoji tekst ovde.

30 filmova koje treba da pogledaju studenti ekonomije i biznisa

Bloomberg Businessweek je sastavio listu, uz pomoć dekana 30 najboljih biznis škola u SAD. Između ostalog, uvršteni su Social Network, The Godfather, Wall Street, Barbarians at the Gate...


Ceo spisak se nalazi ovde.

четвртак, 15. септембар 2011.

Linkovi

Londonski Ekonomist piše o dva nadrealna događaja održana ove godine: 


1. Samit nesvrstanih u Beogradu
Some 600 delegates, most of them from Africa, Asia and Latin America (the isolated autocracy of Belarus is the only European member), listened to speeches under giant stylised pictures of communist partisans’ wartime victories.
2. Treći svetski kongres Međunarodnog saveta za prijateljstvo i solidarnost sa sovjetskim narodom
It is easy to raise a wry smile about the event. Perhaps the ghosts of the millions murdered in the Soviet system, and the tens of millions whose lives were blighted, might not see the funny side. Why is Soviet revivalism a joke, while similar efforts to rehabilitate Hitler are seen as disgusting or outright criminal?

Kako izgleda kad se država preraspodelom novca bori protiv siromaštva?

Na primeru SAD:


Detaljnije na blogu Cato@Liberty.

субота, 10. септембар 2011.

"Svaki ljudski problem ne zaslužuje zakon"

To je rečenica iz dopisa kojim je guverner Kalifornije Džeri Braun iskoristio svoje pravo veta na usvajanje zakona kojim je bilo planirano da se uvede kazna u visini od 25 dolara za decu koja skijaju ili upravljaju snoubordom bez kacige.

Iako prihvatam korisnost nošenja kacige prilikom skijanja, zabrinut sam zbog kontinuiranog i naizgled neumoljivog prenosa odgovornosti sa roditelja na državu. Svaki ljudski problem ne zaslužuje zakon.

Verujem da roditelji imaju sposobnost i odgovornost da donose dobre odluke za svoju decu.
Interesantno je da je zakon predložila Demokratska stranka čiji je on član (!), a da ovo nije prvi put da on iskazuje takvu „neposlušnost“. Zapravo, prošle nedelje to je bio samo jedan od 12 predloga zakona na koje je stavio veto, a 11 od njih je predložila njegova stranka. Takođe, u junu je odbio da potpiše i predlog državnog budžeta, sa sledećim obrazloženjem:
Buždet nastavlja da stvara velike deficite u narednim godinama i dodaje milijarde dolara novog duga… sadrži pravno upitne odredbe, skupo zaduživanje i nerealne uštede.
Takođe, on je odbio i da potpiše zakon kojim se osobe koje skupljaju potpise za kandidate na izborima obavezuju da nose odgovarajuće bedževe na sebi, odbio da poveća kazne za vozače koji ne koriste hands-free za mobilne telefone tokom vožnje, liberalizovao je zakon o marihuani, dekriminalizovao homoseksualnost. Kada je predložen zakon kojim bi se povećale novčane kazne za određene kriminalne prestupe u cilju prikupljanja novca za lokalnu službu hitne pomoći, on je rekao da se sigurno radi o dobroj nameri trošenja tih dodatnih sredstava, ali da se ona ne mogu uzeti od jednog dela stanovništa već se moraju naći bolji načini za finansiranje tih službi koji će uključiti sve građane u celini.

Za Dejvida Boaza iz Cato Institute, ovi potezi nisu iznenađenje, obzirom da je Džeri Braun, kada je 1975. nasledivši Ronalda Regana prvi put postao guverner Kalifornije, povećao državnu potrošnju za manji procenat nego njegov prethodnik. 

Sa druge strane, kako se njegova stranka (a samim tim i izbor na mesto guvernera) oslanja na podršku sindikata, njima je morao da se oduži kroz podršku jednom zakonu koji je predložio sindikat zatvorskih radnika, a kojim su dobili dodatne privilegije na teret poreskih obveznika. Ipak, većina ostalih poteza su predstavljali korake u dobrom pravcu. 

четвртак, 08. септембар 2011.

"Savet za analizu društva"

Council for the Analysis of Society ... is not to be confused with the nine-member Council for Employment, Income and Social Cohesion, nor the 51-member Employment Policy Council, and certainly not the 36-strong Council for Economic Analysis, which in turn has nothing to do with the 36-strong High Council for the Social Economy.
To je iz teksta Ekonomist magazina o francuskoj kreativnosti da izmišlja besmislena državna tela, koji se nalazi ovde.

уторак, 06. септембар 2011.

Bob Geldof je shvatio

Nakon što je više puta, a svakako najupečatljivije u organizaciji Live 8 koncerata, demonstrirao klasični levičarski selebriti aktivizam, gde je pozivao političare da troše tuđi novac tako što će ga poslati zemljama Afrike u najefikasnijem mehanizmu za nestajanje istog (a koji se zove "strana pomoć"), Bob Geldof je sada uradio nešto drugačije. Kako piše Forbes, on je prikupio 200 miliona dolara u jedan private-equity fond koji će investirati u Africi (private equity fondovi investiraju u kompanije koje imaju potencijal rasta i nisu listirane na berzi). Tako smo umesto javnih paničnih napada altruizma od pre nekoliko godina sada dobili razmišljanje sa primesama razuma:
“Trenutno, 80% izvoza iz Afrike predstavljaju sirovine bez višeg nivoa prerade. To je šansa (za investitora): njima nedostaje proizvodnja.”, kaže Bob.
Prema podacima jednog istraživanja kompanije McKinsey, prinos na strane investicije u Africi je mnogo veći nego u bilo kom drugom regionu u razvoju. Prema istom izvoru, udeo urbanog stanovništa se već približava 40%, što je slično kao u Kini. U tekstu "Africa is making itself reach despite the West" sa bloga Adam Smit Instituta, navodi se rezultat istraživanja Afričke banke za razvoj, prema kome već 35% stanovništa Afrike se može svrstati u srednju klasu. U tom smislu, ova inicijativa Boba Geldofa se ne može smisleno dovesti u vezu sa njegovom Live 8 kampanjom, osim što se u oba slučaja pominje Afrika. Tada je pokušavao da ubedi političare iz G8 da povećaju stranu pomoć ovom kontinentu i time produže njegovo propadanje, a sada stoji iza jednog investicionog fonda koji pokušava da iskoristi mogućnosti koje tamošnje tržište nudi, a koje sigurno nemaju veze sa količinom strane pomoći koja se Africi isporučuje. 


Međutim, kada su u pitanju neki drugi elementi Live 8 kampanje, postoje i drugačija mišljenja. Tako, Geldof se zalagao i za otpis duga za 38 zemalja, što postaje prihvatljivo ako se prihvati teorija o "odious debt". Po tom shvatanju, građani jedne zemlje ne mogu biti odgovorni za dugove koji su napravili njihovi državni funkcioneri za svrhe koje nisu bile u korist građana (poistovećuje se sa potpisivanjem ugovora pod prinudom). Dennis McCarthy na svom blogu piše o tome:

The concept of “odious debt” is as simple as it is just and beneficent:  The people of a nation should not be held liable for loans to their governments if the officials then use that money in an obviously self-serving manner, e.g., to strengthen their command, to live lavishly, to pay off friends, etc.  Obviously, if a nation or bank lends money to an African dictator who buys himself mansions and funds his cronies, then such debts must not bind future citizens. They can only bind the borrowing regime.
All libertarians should support this view, not only because of its importance in helping prevent third world citizens from remaining victimized by past corrupt leaders, but because, of course, essentially all government debt is “odious debt.”  When the Feds bail out companies with politically powerful unions,  and those unions then turn around and kick back some of that money for their campaigns — or when politically connected groups work backroom deals to secure astronomical pensions — or when Wall Street billionaire-campaign-contributors get bailouts — isn’t all of this odious?
O tome zašto se strana pomoć ovde pominje samo u negativnoj konotaciji pisali su mnogi, npr Miroslav Prokopijević: Why foreign aid fails? Takođe, tu je i ovaj intervju preveden na NSPM sa Martinom Durkinom, autorom dokumentarnih filmova o Africi.


---


Inače, prilikom organizacije Live 8 koncerta, desilo se da su neke besplatne karte bile prodavane na sajtu eBay. Geldof je naravno u najboljem altruističkom maniru popizdeo zbog toga što eBay na taj način profitira čineći nepravdu prema siromašnima. Evo kako je jedan bloger to prokomentarisao:
Bob, please, get over yourself and your desire to control everything that people do. Fine, you want debt to be forgiven? Very noble (even though you're forcing the taxpayers to absorb the cost for something that they might not have chosen, when they could instead, say, do whatever the hell they want with their own money). Now, even though the sale of these tickets will in no way take money out of anyone's hands, except those who voluntary agree to exchange their money for these tickets, you think they should be prevented from doing so. Well screw you, and your anti-market bullshit. If something is mine, it's mine to do with whatever I like, whether that means sell it, keep it, or destroy it.

понедељак, 05. септембар 2011.

Slobodno tržište novca

Britanski konzervativac Douglas Carswell se zalaže za ukidanje monopola države na štampanje novca i omogućavanje plaćanja sa nekoliko stranih valuta koje bi bile legalizovane. Dakle, građani i firme bi sami mogli da biraju valutu u kojoj će vršiti transakcije, čime bi postojalo slobodno tržište novca. Koristi ovog rešenja su jasne kada se uporede sa koristima liberalizacije bilo koje oblasti u kojoj je ranije vladao monopol, a u ovom slučaju još važnije kada se ima u vidu moć centralne banke koja proizilazi iz mogućnosti štampanja novca, time njegovog devalviranja i transfera bogatstva od pojedinaca ka državi.

"If we believe in competition and choice then this is what we should be doing. Is there any good reason why would not do it?" said the Harwich MP.
"If people are allowed to decide what music they listen to, why not give them control over the really important things like what currency they use to plan their financial future."
Cela vest se nalazi ovde.

Za dalje čitanje:

Kome treba monetarna politika?

Šta je država uradila našem novcu? - Marej Rotbard (postoji i prevod knjige na srpski)